Zima je i zima je, hladno. Obično je zimi tako. Doba je godine kad se traži topli kutak gdje ćemo se ugrijati, popiti vrući napitak barem za okrijepu ili se za sve moramo sami pobrinuti. Nekad odnosno najčešće to učinimo uz hranu i piće, ali ponekad za grijanje posluži i fizička aktivnost.
Sa aktivnošću je lako jer svaka „fizika“ treba kalorije/joule za rad. Poznato je da kalorijama označavamo energiju i to na način da jedna kalorija označava energiju kojom se jedan gram vode zagrije za jedan stupanj Celzijusa na okolnom tlaku od jedne atmosfete. Rad stvara „trenje“ gdje svako mrdanje za nuspojavu ima proizvodnju topline. Ta se toplina izuzetno cijeni za hladnih dana. Nešto malo manje u uvijetima kad je i onako dovoljno toplo. Stvaranjem topline kroz aktivnost tijelo se dostatno grije pa čak i za velikih hladnoća, dok se kreće. Tijelo koje nema golu, neodjevenu kožu izloženu direktno vanjskoj temperaturi , neće se pothladiti, ma koliko god bila tanka tkanina koja ga prekriva i da ne zadržava vlagu u sebi već da ju otpušta. Čim aktivnost izostane smanjuje se i proizvodnja topline i tad se treba propisno odjenuti.
I sa hranom je jednostavno ugrijati se, samo nek je topla. Naizgled jednostavno ali i ta hrana može se pre brzo ohladiti, jer je zima, naravno. Tu se možemo već poslužiti trikovima i koristiti hranu na odgovarajući način, barem što se zagrijavanja tiče.
Postoje razlike u termogenom efektu već među nutrijentima. I iznenadili bi se kad bi vam se reklo da najmanje grije mast, masna hrana. Sporo se probavlja i iz tog razloga ne angažira mnogo krvi za probavu te ne grije tijelo probavljanjem kako to radi sa bjelančevinama. Za svoju probavu i razgradnju proteini potroše do 30% svoje kalorijske materije. Od tuda njihova prednost pri termoregulaciji kroz prehranu. Najboji od svega su šećeri jer se brzo i lako probavljaju te su odlična energija za zagrijavanje tijela. Ali kao i sa svime što je intenzivno, brzo gubi na efikasnosti, prebrzo izgara. Čak i kad sve posustane, izostane i zbog zime klonete tad se tijelo počne nekontrolirano tresti, drhtati i na taj način tjelesnom aktivnošću podizati tjelesnu temperaturu za što isto tako treba energiju.
Sa aktivnošću je lako jer svaka „fizika“ treba kalorije/joule za rad. Poznato je da kalorijama označavamo energiju i to na način da jedna kalorija označava energiju kojom se jedan gram vode zagrije za jedan stupanj Celzijusa na okolnom tlaku od jedne atmosfete. Rad stvara „trenje“ gdje svako mrdanje za nuspojavu ima proizvodnju topline. Ta se toplina izuzetno cijeni za hladnih dana. Nešto malo manje u uvijetima kad je i onako dovoljno toplo. Stvaranjem topline kroz aktivnost tijelo se dostatno grije pa čak i za velikih hladnoća, dok se kreće. Tijelo koje nema golu, neodjevenu kožu izloženu direktno vanjskoj temperaturi , neće se pothladiti, ma koliko god bila tanka tkanina koja ga prekriva i da ne zadržava vlagu u sebi već da ju otpušta. Čim aktivnost izostane smanjuje se i proizvodnja topline i tad se treba propisno odjenuti.
I sa hranom je jednostavno ugrijati se, samo nek je topla. Naizgled jednostavno ali i ta hrana može se pre brzo ohladiti, jer je zima, naravno. Tu se možemo već poslužiti trikovima i koristiti hranu na odgovarajući način, barem što se zagrijavanja tiče.
Postoje razlike u termogenom efektu već među nutrijentima. I iznenadili bi se kad bi vam se reklo da najmanje grije mast, masna hrana. Sporo se probavlja i iz tog razloga ne angažira mnogo krvi za probavu te ne grije tijelo probavljanjem kako to radi sa bjelančevinama. Za svoju probavu i razgradnju proteini potroše do 30% svoje kalorijske materije. Od tuda njihova prednost pri termoregulaciji kroz prehranu. Najboji od svega su šećeri jer se brzo i lako probavljaju te su odlična energija za zagrijavanje tijela. Ali kao i sa svime što je intenzivno, brzo gubi na efikasnosti, prebrzo izgara. Čak i kad sve posustane, izostane i zbog zime klonete tad se tijelo počne nekontrolirano tresti, drhtati i na taj način tjelesnom aktivnošću podizati tjelesnu temperaturu za što isto tako treba energiju.
Pravo je vrijeme kada treba posegnuti za adutom, karigom ili jokerom, kako kome drago. Oni se nalaze u namirnicama koje svojim djelovanjem nisu kalorijski toliko bitne već sa svojim aktivnim sastojcima dijeluju na ubrzavanje metabolizma. Tu mislimo najprije na đumbir, češnjak, ljute papričice, papar, cimet, kurkumu ali i druge. Nabrojani začini, dodatci hrani ili što već jesu djeluju tako da aktiviraju masne stanice u organizmu da otpuste masne kiseline kojima će suzbiti po tijelo „negativan“ efekt koji takvi začini sobom nose. Kako oni za svoju funkciju trebaju kalorije, a njih ima najviše u mastima, tijelo najprije njih nudi. Negativno po tijelo je to što se ono nerado odriče svojih energetskih zaliha. Ne znači da i vlasnik dotičnog tijela to doživljava kao negativnost. Čak štoviše, sretan je zbog takvih „negativnih“ posljedica. Tako probuđen metabolizam ima „pretjeranu“ potrošnu koja poslijedično stvara veću količinu toplinske energije.
Takvo grijanje ima višestruku korist. Nedvojbeno je da grije iznutra. Zatim kod (pre)tilih pomaže pospješiti razgradnju viškova koji su se skupili na „strateškim“ mjestima. Kod osoba koje ne unose šećere kroz svoju prehranu jedini je način da se ugriju kad su pasivni jer bi inače bili konstantno pothlađeni. Svakako je dobro znati da nije sve što grije na nama. Ono čak ni ne grije već samo spriječava pretjerani gubitak topline. U nama samima je toplana za etažno grijanje , a mi sami moramo znati kako upaliti peć i kad su drva mokra...