Šećer treba zaslužiti...
... je fraza koju sam davno čuo. Jednostavna rečenica koja je, kao i sve druge jednostavne stvari naprosto genijalna. Toliko se toga može reći kroz samo te tri riječi, i sa tim riječima može započeti mnogo rasprava i diskusija ali ne mogu pobiti činjenicu da je to naprosto tako.
Naše tijelo je stvoreno za rad, kretnju, gibanje i pasivnost mu šteti ako je duža. Kreće se uspravno zahvaljujući mišićnoj tenziji, a kosti su tu više kao potpora, poluga. Znajući da ti isti mišići za rad trebaju energiju došli smo do energenata. To isto tijelo, ako mu pustimo na volju, neće biti pretjerano angažirano. Ako ga svjesno ne potaknemo neće se samo od sebe pokrenuti. Evolucija ga je naučila da čuva snagu i raspoloživu energiju. Ona se čuva kao mast jer je tako koncentriranija, energetski efikasnija i pohranjuje se tamo gdje ima višeslojnu funkciju. Počevši od trbušne šupljine pa do potkožne masti po cijelom tijelu, čuva organe od fizičkog stresa i zaštitni je sloj od vanjske temperature. Tako sačuvana energija odnosno mast nekako je tu dospjela, a tomu je tako jer se nešto uspije uštediti samo ako je toga, hrane, i više no što nam treba. Stoga je naš organizam naučio spremiti ako ima viška.
Čak i onda kad nema viška već nam treba sva trenutno dostupna energija, on ipak spremi malo jer je kroz tisućljeća naučio da će kad tad ponovo gladovati.
Baš zato, jer je tako navikao, naš energetski sustav odlično funkcionira na mastima. Jer je zbog masti postao izdržljiv, jer je zbog masti i izdržljivosti mogao pratiti lovinu koja je, iako brža, nakraju se izmorila i stala te bila ulovljena. Ne zbog šećera, on je za brzinu, a nismo bili najbrži u prehrambenom lancu. Evolucijski, šećer je bio nagrada. Bilo ga je malo i nije bio ni približno tako gusto koncentriran kao danas. Škrob iz gomolja, fruktoza iz voća te mnogo kasnije laktoza nisu ni približno imali istu količinu šećera kakvim su prebogadi suvremeni, kultivirani proizvodi. Žitarice namjerno ne spominjem jer one u doba stvaranja ljudskog probavnog mehanizma kakvog danas poznajemo, nisu ni bile na jelovniku kao ni prehrambeno poznate u mjeri kakvoj se danas koriste.
... je fraza koju sam davno čuo. Jednostavna rečenica koja je, kao i sve druge jednostavne stvari naprosto genijalna. Toliko se toga može reći kroz samo te tri riječi, i sa tim riječima može započeti mnogo rasprava i diskusija ali ne mogu pobiti činjenicu da je to naprosto tako.
Naše tijelo je stvoreno za rad, kretnju, gibanje i pasivnost mu šteti ako je duža. Kreće se uspravno zahvaljujući mišićnoj tenziji, a kosti su tu više kao potpora, poluga. Znajući da ti isti mišići za rad trebaju energiju došli smo do energenata. To isto tijelo, ako mu pustimo na volju, neće biti pretjerano angažirano. Ako ga svjesno ne potaknemo neće se samo od sebe pokrenuti. Evolucija ga je naučila da čuva snagu i raspoloživu energiju. Ona se čuva kao mast jer je tako koncentriranija, energetski efikasnija i pohranjuje se tamo gdje ima višeslojnu funkciju. Počevši od trbušne šupljine pa do potkožne masti po cijelom tijelu, čuva organe od fizičkog stresa i zaštitni je sloj od vanjske temperature. Tako sačuvana energija odnosno mast nekako je tu dospjela, a tomu je tako jer se nešto uspije uštediti samo ako je toga, hrane, i više no što nam treba. Stoga je naš organizam naučio spremiti ako ima viška.
Čak i onda kad nema viška već nam treba sva trenutno dostupna energija, on ipak spremi malo jer je kroz tisućljeća naučio da će kad tad ponovo gladovati.
Baš zato, jer je tako navikao, naš energetski sustav odlično funkcionira na mastima. Jer je zbog masti postao izdržljiv, jer je zbog masti i izdržljivosti mogao pratiti lovinu koja je, iako brža, nakraju se izmorila i stala te bila ulovljena. Ne zbog šećera, on je za brzinu, a nismo bili najbrži u prehrambenom lancu. Evolucijski, šećer je bio nagrada. Bilo ga je malo i nije bio ni približno tako gusto koncentriran kao danas. Škrob iz gomolja, fruktoza iz voća te mnogo kasnije laktoza nisu ni približno imali istu količinu šećera kakvim su prebogadi suvremeni, kultivirani proizvodi. Žitarice namjerno ne spominjem jer one u doba stvaranja ljudskog probavnog mehanizma kakvog danas poznajemo, nisu ni bile na jelovniku kao ni prehrambeno poznate u mjeri kakvoj se danas koriste.
Sa tim spoznajama, a konzumirajući šećer po današnjim standardima, mi stalno punimo energetski spremnik koji je pun, prepun, preljeva se, a tijelo sve sprema jer je naučilo da se ništa ne baca!
I tako se samo sprema i sprema, kao da ide velika glad, apokaliptična štoviše. Pretjerana težina se ni ne spominje na ovim stranicama, to je taboo tema, nje nema među rekreativcima ili sportašima.
On, šećer, ni kriv ni dužan, postao je prijeporan mada bi trebao biti nagrada. Postali smo toliko dobri, vrijedni, lijepi i pošteni da smo zavrijedili sve nagrade ovog svijeta. To izgleda i nije daleko od istine jer su nagrade svugdje oko nas, na dohvat ruke. Nisu tako dostupne bez razloga već smo ih mi zaslužili, zavrijedili...sic! Kako da ne.
Ovo je ipak ozbiljna tiskovina, vi čitaoci ste na ovim stranicama sa razlogom, jer želite više i ne zadovoljava vas prosječnost, jer želite izvan svoje „konforne zone“ ili koji god imali poriv za čitanje ovakvog teksta. E pa znajte, šećer treba zaslužiti. Aktivna osoba ga ne treba u količini koju smatra dostatnom ako se nije uložio dodatni napor. Ni dodatni napor nije razlog da se šećerom nekontrolirano „sanira šteta“ učinjena prethodnom aktivnošću. Većinu rekreativnih aktivnosti trebamo provesti na mastima, što zbog intenziteta, a što zbog vremena provedenog u treningu. Šećer kod početnika daje lažnu snagu i/ili brzinu te trening koji bi trebao proteći u lakšem intenzitetu ode u krivom smjeru. Onda smo pre umorni na dan jačeg treninga, kada bi potpora šećerima dala rezultate.
Šećer, kada se koristi nekontrolirano, od treninga dugoročno radi smijuriju jer se organizam ne adaptira na predstavljenu mu aktivnost i napor već samo vrši radnju dok ima šećera kao energije. Nakon toga je agonija ili prekid aktivnosti neizbježna, jer do masti takvo tijelo ne zna doprijeti.
Šećer je alat kojim jak trening činimo još jačim, ali ako je svaki dan jak trening onda više to ne možemo zvati jakim već svakodnevnim, a nemamo pomoći za još jače treninge. Njih smo potrošili na svakodnevne aktivnosti. Sve aktivnosti koje se baziraju na izdržljivosti šećere moraju zaslužiti, oni moraju biti šećer na kraju. Čak i kad zaslužimo šećer vjerojatno ga nismo zaslužili i količini toliko velikoj da nam je dostatna za cjelodnevno nagrađivanje.
Malo ali slatko!